“Gle, čuo sam nešto o coachingu, nešto kao da je to OK, no nemoj se ljutiti, ali daj ti meni malo to pojasni. Je l’ ti to meni rješavaš probleme?”. Ovo je pitanje s kojim se svako malo susrećem kada ljudima kažem da sam zaplivao u coaching vode i da ću pokušati nešto napraviti od toga. Vođen ovim pitanjem, a i željom da coaching približim drugim ljudima, pokrećem ovu kolumnu.

Dakle, kako bih opisao coaching?

Coaching je rad između klijenta i coacha na ostvarivanju zacrtanih ciljeva koji su u skladu s klijentovim uvjerenjima, željama i unutarnjim porivima. To je proces kojim klijent osvještava sebe kao pojedinca, posao koji radi i život koji živi. Proces u kojem klijent spoznaje svoj utjecaj na okolinu i utjecaj okoline na njega. U radu sa coachom klijent postiže bolje životne i poslovne rezultate i jasno shvaća gdje se trenutno nalazi u životu te u kojem smjeru bi se mogao dalje razvijati. Coaching je proces traženja i ostvarenja životnog balansa. Hmmm … ovo zvuči malo ludo (i pretenciozno), kao neka hokus pokus kemija ili nešto slično. No činjenica jest da coaching može pomoći osobi, a posredno ili neposredno i kompaniji gdje osoba radi. Jer ako je osoba uspjela ostvariti balans u životu (ili balans između privatnog i poslovnog života) tada ne ulazi u beskonačne petlje istoobraznog ponašanja, očajavanja i svaljivanja krivice na druge (okolinu), već preuzima svoj život u svoje ruke i svjesno i uz punu odgovornost upravlja njima kako najbolje zna i umije.

Od kauča do coacha

S obzirom da je ovo prvi post kolumne o coachingu smatram da je prije svega dobro malo se vratiti unatrag i dati par definicija. Nije ih naodmet spomenuti tek toliko da razjasnimo razliku između nekoliko pojmova. Buduće teme bit će mnogo življe, iz stvarnog života 🙂

Psihoterapija je rad psihoterapeuta i klijenta te je često orijentirana na prošle događaje. Klijent ponovno proživljavajući emocije iz prošlosti sagledava svoje osjećaje u cilju rješavanja nekih zapreka ili nečeg što ga danas koči/tišti/smeta/sputava. Jedan od rezultata je i klijentovo shvaćanje emocija u cilju boljeg funkcioniranja u budućnosti.

Mentoring je rad mentora i klijenta, gdje mentor klijenta uvodi u neki posao na način da pazi na njega, nadgleda ga tijekom procesa učenja, savjetuje i daje svoje viđenje kako bi klijent u nekoj fazi dalje mogao sam funkcionirati ili raditi taj posao. Ovo se puno češće prakticira u poslovnom okruženju nego u privatnom životu.

Konzalting bih laički opisao kao proces u kojem jedna ili više osoba (konzultanti) snimaju poslovne procese i poslovnu okolinu te s tim podacima i vlastitim znanjem klijentu daju svoje mišljenje što bi i na koji način trebalo raditi. Je li to u konačnici ispravno ili nije, daje li to veće ili manje rezultate, ovdje se ne spominje, jer je dalje na klijentu da više ili manje prati konzultantove smjernice.

I naravno, tu je coaching o kojem ja ovdje pišem. Dakle, coaching je u neku ruku kombinacija svega ovog gore, no opet uz neke razlike (pisat ću o tome u novim nastavcima).

Posao za koji se ne mora raditi

“Daj ti meni reci neki konkretan problem koji si ti riješio sa svojim klijentima, pa da ja vidim što je to”, kaže meni drugi prijatelj. Uz ogradu da mi etičke norme ne dozvoljavaju pisati o detaljima i uz privolu klijentice pišem daljnje rečenice. Naveo sam mu jedan od primjera. Klijentica ima osjećaj da je šef ne poštuje koliko ona misli da zaslužuje te da bi znak šefove potvrde da dobro radi posao bio notebook. Tijekom nekoliko sessiona od kada si je ovo postavila kao jedan od ciljeva klijentica nije razgovarala o svom odnosu sa šefom, no nedavno je od njega dobila notebook. Na prvom slijedećem sessionu kaže da je uspjela u svom naumu. Čestitam joj na uspjehu te je pitam što će sada dalje? I tu ona stane. Stane i razmišlja i dođe do zaključka da joj nije jasno kako joj je prije tri mjeseca taj notebook bio najvažniji cilj na poslu (sama je to nazvala “fiksnom idejom” za koju je mislila da će popuniti sve nedostatke na poslu). U daljnjem razgovoru klijentica postavlja sama sebi odlično pitanje: “Što da dalje tražim od svog posla?”. Ne biste vjerovali, isti tren je i odgovorila na ovo pitanje. “Želim raditi posao koji osjećam da nije posao.” Objasnila mi je da je shvatila kako je bila u blokadi (želja za fizičkom stvari – to je jedino što joj je bilo bitno u tom trenutku) i da zapravo želi raditi posao na kojem neće osjećati obavezu da radi, da je posao koji radiš sa srcem zapravo onaj pravi i da će poraditi na tome da jednog dana radi upravo posao koji će raditi punim srcem. Smatra da tada neće morati “raditi” niti jedan dan u životu. I to je sada postavljena osnova za daljnji coaching: “Koji posao ti zapravo želiš raditi ?”