Za ovaj tjedan sam odabrao jednu pomalo kontroverznu temu, a s njome se susrećemo gotovo svakodnevno.
Naime, jeste li ikada primijetili kod sebe kako ste drugim ljudima, prijateljima, poznanicima i bliskim osobama u stanju udijeliti odličan savjet i / ili ideju, dok sami sebi ne možete previše pomoći?
Ne kažem da ste nemoćni (prema sebi), već savjeti, ideje i razmišljanja koja podijelite (udijelite) drugim ljudima jednostavno kod vas više ne funkcioniraju ili ne mogu funkcionirati.
Ne radi se o tome da udijeljene informacije nisu vrijedne, već “jednostavno to nije ONO što djeluje kod mene” ili “treba mi neko kompleksnije rješenje”.
Ima stotine razloga zbog čega je tako, no generalno se sve svodi na to kako je naša situacija puno kompleksnija od prijateljeve situacije. Vjerujemo (ili čak “znamo”) kako iskustvo i znanje koje imamo gotovo sigurno njemu može pomoći, dok nama treba nešto sasvim drugo.
Jer njihov problem u usporedbi s našim je “mačji kašalj”.
Imate li takvog iskustva? U čemu je tajna zašto volimo dijeliti savjete, a u isto vrijeme ih ne volimo čuti?
U prvom redu je to što za situaciju u koju je naš prijatelj uvučen nismo emotivno vezani. A kada je tako, onda i lakše dijelimo savjete.

• lako njemu ovako pisati kad ne zna u kakvim sam
  problemima
• što on zna kako je meni
• vidjela bih tebe kad bi ti bio u toj situaciji
• evo još jedan pametnjaković

Prođu li vam ovakve misli kada vam netko “dobronamjerno” udijeli savjet? Odgovor je u većini slučajeva pozitivan, no pazite – sada postaje zanimljivo.
Dok ovako razmišljamo i reagiramo na savjete koje nam drugi udijele, mi ne shvaćamo da na naše savjete gotovo isto reagira i osoba kojoj mi udijelimo savjet.
I tu se mnogi zapetljaju. Tu je dio gdje se mnogi zaljube u različite seminare, knjige, radionice i postanu različiti savjetnici, stručnjaci, pa čak i coachevi. Uvide kako rješavaju probleme u koje nisu emotivno involvirani, pa vole eksperimentirati i predlagati sve i svašta, bez da trpe eventualne (emotivne) posljedice.
A u isto vrijeme muče se s vlastitim demonima i imaju stav kako njima nitko ne može pomoći. Ponašaju se kao iz početka ove priče.
Osobno sam bio na tom putu, no onda sam shvatio kako ti “sa strane” koji dijele savjete igraju važnu ulogu i mogu ih dobro iskoristiti. U pozitivnom smislu.
Njihova uloga je uloga drugih očiju.
Osobe koje sa strane promatraju našu situaciju, zbog svoje emocionalne nepovezanosti s problemom lakše mogu predložiti rješenja kojih ni sami nismo svjesni.
Ako takvu postavku što prije uvidimo i shvatimo, tada snagu “drugih očiju” možemo iznimno dobro iskoristiti u svom osobnom i poslovnom razvoju.
“Druge oči” će vidjeti obrasce ponašanja i greške koje redovito ponavljamo, “druge oči” gledaju iz drugog kuta i vide nešto što sami ne vidimo.
“Druge oči” su vrijednost i bogatstvo koje trebate cijeniti i maksimalno iskoristiti.
A iskoristiti ga možete na jednostavan način. Slušajte što vam govore i pričaju, te sve što dobijete uzmite s rezervom. Možda su u pravu, a možda nisu.
Definitivno nisu emocionalno uključeni u moj problem ali možda ipak ima nečeg u tome kako oni gledaju na problem i situaciju u kojoj se trenutno nalazim.

Udaljite se od monitora na cca. 2 metra i pogledajte ovaj tekst. Sasvim sigurno će slova postati manja i teža za čitanje ali ćete u isto vrijeme vidjeti da je nered oko radnog stola ili da imate i neke druge stvari za napraviti. Možda ćete vidjeti kako vam kolega maše…

Promijenili ste poziciju s koje gledate, a to je nešto što rade druge oči.
Ideje, savjete i informacije koje vam daju “druge oči” iskoristite na način da ih propitkujete, provjeravate i odlučujete ima li tu koristi za vas. Ne odbacujte ih na prvu, jer gotovo uvijek se nešto u njima skriva – nešto korisno.
Želim uspješno gledanje i osluškivanje.
Goran Blagus
p.s. Ovaj tekst inspiriran je mojim coacherskim demonom i osjećajem kako mi ne trebaju “druge oči”. Od kad sam nabavio “druge oči”, vidim i ono što ne želim vidjeti. A to je nekada puno vrjednije od onoga što je samo ugodno i lijepo.