Krenut ću od sebe, a u razgovoru s drugim ljudima primjećujem da i oni rade isto ili vrlo slično kao i ja. Ovo je je nešto što sam intenzivno proživio zadnjih nekoliko tjedana. Uhvatila me gripa. Dva dana sam bio pod visokom temperaturom, kljukao se sa svakakvim vitaminima, čajevima, juhicama i radio sve moguće da što prije ozdravim. Ok, treba ozdraviti i dobro je biti zdrav. No, što radim danas

Na tekst od prošlog tjedna poznanik mi je poslao poruku slijedećeg sadržaja: “E, ja sam danas bio s frendom na cugi, i dao sam mu barem 5 savjeta za to kak da se organizira, fokusira, etc. Daj ti meni reci, koliko sam mu trebao naplatiti za to? :)” Moj odgovor je bio: “Ništ’, pa ipak si mu frend”. Prijateljstvo ima svoju težinu i vrijednost, no ono što ja u ovim

U prijašnjem postu naveo sam neke od smjernica ili ideja na kojima coach radi sa svojim klijentima. Prva i definitivno najvažnija točka jest jasno definiranje ciljeva koje želite postići. Ovo što slijedi može izgledati kao još jedno “trabunjanje” kako se treba organizirati, kako je bitno imati ciljeve i slične stvari – nešto o čemu danas možete u izobilju čitati i slušati u raznim knjigama, blogovima, seminarima … Moj cilj nije

Jednu stvar bi trebalo što prije demistificirati. Coaching nije ništa novog što do danas nije postojalo. U prošlosti, veliki vođe i uspješni pojedinci imali su uza sebe savjetnike, mentore ili nekog “višeg”. Isti ti ljudi bili su svjesni svojih granica pa su sami sebi kreirali formu coachinga. Radili su to na način da su od bliskih ljudi tražili da ih propituju, a oni su u isto vrijeme bili toliko otvorenog

“Gle, čuo sam nešto o coachingu, nešto kao da je to OK, no nemoj se ljutiti, ali daj ti meni malo to pojasni. Je l’ ti to meni rješavaš probleme?”. Ovo je pitanje s kojim se svako malo susrećem kada ljudima kažem da sam zaplivao u coaching vode i da ću pokušati nešto napraviti od toga. Vođen ovim pitanjem, a i željom da coaching približim drugim ljudima, pokrećem ovu kolumnu.